Početak
Vaša poezijaZnačenje žudnje
Značenje žudnje
Autor: zalkopp
Kategorija: Vaša poezija
Objavljeno: 25-10-2009 u 02:18
Broj citanja: 499
Broj aplauza: 48 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)
Negdje u međuvremenu, uvečer obično,
kad moje ruke postanu pune tinte,
nastaje pjesma na strasnoj bjelini papira.
Tada na velikoj ravnici sjećanja
počinje razgovor s rijekom pamćenja
i svaka riječ za sebe ponavlja ljubav,
istu onu što izvire iz duše neba.
Moje su te ruke tamo prvi puta i dotakle
i puno je tvog neba koje pamte,
jer su i prohodale u plavetnoj dobroti,
u njoj je tako započela njihova radost.
Puno tvog neba odzvanja vrhom jagodica,
njihovi su rubovi ispunjeni osmjehom,
galameći u modrom pejzažu bez kraja
šaraju bezbrižno po tom malom nebu,
a zalijevajući oblake mjesečinom,
vrište između mog tijela i nijemosti sna.
Značenje žudnje trajno si unijela u mene.
Negdje u točki neba, uvečer obično,
moje misli ispunjava čežnja riječi.
Započinje potraga za događajima dana.
Jedino tako, u strasnoj tišini mraka,
dok među krošnjama neba lebdi svemir,
potpuno sam siguran i smiren,
jer ćutim tebe pticu jedinu u moru želja,
i sanjam kako vjetrom metem hladnoću,
da ti, o ljubavi, opstaneš u mojim venama.
I dok se mjesec vere sladunjavim sjajem,
u meni plovi zagonetno stvoreni umor,
ali odan gordosti tvojih toplih obraza,
ostajem vjeran kao slavonski tihi mraz,
i čekam te u staništu zvijezda, o ljubavi!
Malo pomalo, osvajam beskraj lica,
prelazim iz svijeta prolaznosti u blizinu tebe,
ispirem čekanje vatrom tvoga pogleda
i zaustavljam te nasred svoga tijela.
Negdje u struji zraka, uvečer obično,
moje usne zalaze u duboke mirise,
šapuću i nadlijeću predjele uzdaha.
Teško je prepoznati mladost kratkog daha,
i zelenilo lišća jedva dodiruje listopad,
ali dani leda mogu biti izdašni,
ukratko, čak i rumenilo horizonta,
tj. putovanja u kojima nikada nisam pust,
mudrost su kojoj sam toliko posvećen,
jer dok kušam crvenilo tvojih grudi
dostižem skrivena mjesta međunožja,
a uživajući plamenu istinitost okusa,
rastem u gibanju srebrnog njihanja,
i gustom bujicom otječem niz obale.
Eto i tvoji bokovi napokon dobiše ime;
Neodoljivi! Za ljubavni obred nježnosti,
težnja su duše u vječnoj slavi srca,
i konačno trajni motiv mene ljubavnika.
Negdje u svili tvoje kose, uvečer obično,
kad moje oči osmjehom krase tvoje oči,
i san tvog pogleda san je mom pogledu,
zalijevam te dragocjenom tišinom dodira,
a ti se priklanjaš tijelom i kličeš stasom,
drhtiš, grliš me i život mi opkoračuješ.
O ljubavi, ova tvoja koža puna kristala,
puna bisera, ispunjena mojim poljupcima,
ova tvoja koža pritišće moju muževnost,
a ja se priklanjam tijelom i kličem stasom,
o ljubavi, o moj znoju i moja pomamo,
u sokovima tvojim, moje znanje neuko,
naspram tebe okupanoj mlijekom sunca,
moje znanje bezvrijedno i neuko,
osjeća kako bubriš užarena i mirisna,
i posred vrele pučine mog ulaska u tebe
te tvoje butine, tvoja bedra, bokovi tvoji,
o ljubavi, nose me u središte matice.
Zal Kopp
- Verzija za štampanje
- Pošaljite putem E-maila
- Upišite komentar
- Sacuvajte u favorite (za clanove)
Komentari
Trenutno nema upisanih komentara.