Početak>Vaše priče>Keramicka lutkica

Keramicka lutkica

Autor: dince
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 15-09-2009 u 21:57
Broj citanja: 504
Broj aplauza: 49 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Osvanulo je jedno od onih teskih i sumornih jutara. Mirno i snazno provuklo je svoje misli preko spokojnih shvatanja svakodnevice. Pjevuseci pokidalo je neciju srecu iako vec dugo prividnu, ali ipak postojanu srecu. Bez imalo postovanja, a kamoli suosjecanja progutalo je svu vedrinu dana. I uvijek ce naci nacin, koliku god snagu imao u sebi srusit ce je sa ili protiv tvoje volje. Mozda je to zapravo tako od pamtivijeka, a mozda samo od skorih godina. I gdje je njegovo mjesto u ovome svemu? Ne bih bila postena, ako bih rekla da nije ovdje. Zapravo, jako sam losa ako cu reci da i ne postoji. On jeste tu, ali ko je on, dodjavola?? Ne poznajem ga, ne lici ni na jednog. Ne znam zapravo ni da li je los, ni dobar... mozda savrsen. Tesko se usuditi spoznati istinu s mogucnoscu da nije nije savrsena, a to najvise pogadja. Pogotovo, ako su se neka shvatanja zatekla bez razmisljanja, a cinila se potpunima, nije lagodan osjecaj shvatiti da je samo u tvojim mislima savrsen. Ali, ipak sam spoznala ko je on, dovoljno kasno. Kada dokazes da ne cinis onu skupinu koja u prazno, nijemih usana, gleda i kada on sam shvati da neces njegovom Visocanstvu padat na koljena. Kada uvidi da tvoje rijeci tebi najbolje stoje i da tvoji stavovi ne mogu njegovim pogledom pasti, nece se zadrzati tamo odakle je posmatrao tvoje ponasanje. Pobjeci ce sto dalje, jer tvoja snaga ce ga uplasiti, i muski ego mu nece dozvoliti tvoju blizinu. Jer ti nisi ona koja mu povladjuje, ti nisi ta koja misli samo njegovom glavom, ti imas svoj glas i zato neces biti njegova. A, on je jaci, snazniji, pa i pametniji. Nije on taj koji ce zaplakati i moliti za oprost. On ce radije da bude ostar i okrutan na rijecima, nego da ti dokaze da mu vrijedis vise nego njegov zivot. Ali, on ce u mraku da sjedi sam sa svojim egom, da ga grli i da ga psuje, da potone u more suza, da ga bol obiljezi i da mu se ruke slede od tuge, jer je glumio snagu koje nema. Samo mu je ime musko, a ja ga zovem sitnom dusom. A tvoje ime je djevojka, ti nemas snage i samo klecis pred njegovim vladarem, njegovim imenom. Samo jer ti je ime, takvo kakvo jeste, sutjet ces, postovat ces, a njegova gvozdena saka ce da te mrvi kao da si keramicka lutkica. Ti budi njegova igracka, ostani, ako jesi takva, ali najprije prodaj dusu onoj kojoj je potrebna, jer u tebi ce da umre. Ti ne mozes znati dokle njegove ruke sezu, vjerovatno tamo gdje tvoje oci ne dopiru, negdje daleko. Mozda i tamo i ma neka lutkica, cije lice mracno postaje, cija ruka moli, a snage nema. Ja sam nekad bila takva. Moju nadu i vjeru je gazila muska noga, a ja sam to htjela. Zeljela sam ga kraj sebe, pa makar me ubio. Vatra gori dokle ima kiseonika, a kada ga joj uskratis gasi se, ma koliko jaka bila. Dan mora umrijeti, da bi se ponovo rodio, a radja se drugaciji, nikada isti. Neki su pusti, neki zatrpani desavanjima, ali uvijek ima svoj kraj, takva mu je sudbina. Ja sam kao casa. Mozda se ta casa napunila do vrha, mozda je jedna bezvrijedna kap kanula i prelila je. Mozda se razlila sva cemerna tecnost i postavila pitanje, pokrenula razum. Covjek je jednika, jedinstveno bice koje je rodjeno da bi umrlo. Samo to mu je zagarantovano. Svi mi imamo tu istu sudbinu.

Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.

Vaše priče :: Gore