Početak
Vaša razmišljanjaStari nemir
Stari nemir
Autor: dince
Kategorija: Vaša razmišljanja
Objavljeno: 13-09-2009 u 01:11
Broj citanja: 603
Broj aplauza: 44 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)
Koliko dugo bih trebala da sanjam isti san, da bi se napokon pretvorio u javu? Koliko bih trebala puta da zbrojim i oduzmem da bih bila sigurna da sam pravo uradila? Koliko jos noci treba sa prespavam pod plastom straha, da bih jednog jutra ustala samopouzdana? Koliko puta cu osjetiti kako se u meni gubi uzdah gorcine? Koliko rana treba da zaraste da bih prestala osjecati bol? Koliko podmuklih i olovnih rijeci treba da cujem, da bih kazala da vise i ne cujem? Koliko vremena treba mome duhu da bi postalo kao sto je nekad bilo, ili prosto samo sretno? Koliko pitanja jos mogu sama sebi postaviti da bih prestala da razmisljam o nekim glupim stvarima? I sada bih pustila jednu tesku suzu da jos osjetim koliko me bole moje gluposti... rado bih, ali taj osjecaj vise ne razaznajem. Plakati, niti kukumakati ne zelim. Bar mogu biti ponosna na to, jer sam uspjela da ne sazaljevam nista sto je bilo.... nista sto sam ostavila za sobom! Ponekad se samo sjetim poneke rijeci, ili lika... ali sve je ucinjeno praznim. Gotovo da je vrijeme izbrisalo one djecije gluposti, i one ozbiljne minute, koje su bile sve cesce pred moj odlazak i zato se nikada jos nisam vratila da vidim u sta se taj stari gradic pretvorio! Nisam, jer ime mu je bilo napisano na mome dlanu. Sram mi nije dozvoljavao da on to vidi! Sada kada je izblijedilo mogu doci da ga vidim. Kada mu se gotovo imena ne mogu sjetiti, pozeljela sam da mu vidim ulice, da ga upitam makar neku glupost. No, plasim se da ako ponovo osjetim njegovu zivost da ce me njegove kapije zarobiti... da cu opet pisati istu pricu, kao i sad! Ne, ne. Necu da posustanem. Jer predugo me nije bilo, predugo nisam cula niti jedan zveket onih lijepih, sarenih krosnji na pola njegovog puta. Odavno mu miris nisam osjetila. Kao da sam i zaboravila koji put vodi do njega. Nekada sam i u bunilu znala koji smjer moze da me odvede do njegovih zidina. Znala sam svaki cosak njegovih ulica, gdje je koja mackica zastala, ili gdje se dvoje mladih zagrlilo, gdje je prvi poljubac bio. Sve sam znala! Vrijeme je mnogo toga progutalo i uzelo pod svoje, prosto odnijelo na neki drugi kraj sjecanja. I kako bih ucinila da mi preko lica prostruji onaj vreli dasak vjetra, kako bih mogla pobjeci, jer to bi me skamenovalo... znam htjela bih ostati, noge bi me izdale i ponovo bih ostala zatocena u tom starom nemiru.
- Verzija za štampanje
- Pošaljite putem E-maila
- Upišite komentar
- Sacuvajte u favorite (za clanove)
Komentari
Trenutno nema upisanih komentara.