Tajno biće

Autor: Kal_El
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 10-08-2009 u 12:42
Broj citanja: 718
Broj aplauza: 63 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Prisjeti se Nietzscheove Radosne znanosti: "Onaj tko ljubi želi bezuvjetno sam posjedovati žuđenu osobu, on hoće isto tako bezuvjetnu moć nad njezinom dušom baš kao i nad tijelom, on želi biti jedini ljubljen te kao ono najviše i najpoželjnije u drugoj se duši nastaniti i vladati." Ni ova tvrdnja nije bila dostatna da obrazloži sve što je ta žena u njemu pobuđivala.

Ponekad bi je uspio potisnuti, ali je češće bio ona nego on sam. Gledao bi tada na svijet iz neke druge dimenzije. Kao da se utisnula na njega onog dana kad ju je ugledao i kao da se cijelo postojanje slilo u tu njenu pojavu koja ga upija. Noge su ga same ponijele ka njoj. Hrlio je bez daha, bez misli, samo bliže, bliže njoj. Kako ga je gledala pogledom, kojeg nikad više neće zaboraviti, prozborio je tek da nešto kaže:

-Idem do trgovine, trebaš li što?

-Ne, hvala.

-Hoćeš li sladoled?

-Ne, hvala ti. Usne joj se neznatno razvukoše u nešto što bi moglo biti naznaka osmijeha. Podsjeti ga na Mona Lisu. Samo taj jedan tren i život mu poprimi drugačije boje. Na povratku nije ni pogledao u njenom smjeru. Posjedovao je moćan racio, a ovo maločas izgledalo mu je sasvim iracionalno. Još mu je pred očima titrala njena pojava, poput fatamorgane. Kao da nije obična žena, već neko neviđeno biće koje je iz njega samog izronilo i prikazalo se u stvarnoj percepciji. Više nije mogao zatomiti potrebu za njenom blizinom i posjećivao ju je što je češće mogao. Crpio je cijelim bićem tu energiju kojom je zračila i gorio, gledajući je kako se kreće kao da se vrijeme zaustavilo u njenom pokretu. Sjedeći na najudaljenijem mjestu u prostoriji, nastojao je ostati neprimjetan, susprežući i samo disanje da ničim ne poremeti melodiju njenog glasa, sklad riječi ukomponiran u savršeni smisao onoga što je govorila. Naizgled pristupačna, svijet je držala na sigurnom odstojanju. Prema njemu nije skrivala simpatije. Osjećao se povlašteno zbog toga. Od susreta s njom pokrenula se lavina pravih malih čarolija. Mogao bi se zakleti da je vidio kako isijava neku svjetlost. Nije joj mogao lagati da ga leđa jako bole, kad ga je pitala o tom. Svakim danom bilo mu je sve teže izravnati se, kao da su ga pritisla stoljeća. Da mu je samo sklupčati se uz nju, sve bi bilo lakše, misao se bojažljivo iskrala. Pogledala ga je silno zabrinuta. Bol je toga dana bila gotovo nesnosna i prisiljavala ga je da se stalno izvija tražeći položaj u kojem će je moći lakše podnositi. Bili su sami, bez riječi. Gledao je svoj odraz u ogledalu na suprotnom zidu, osjećajući kako se njeno prisustvo širi i obuzima ga cijelog. Učini mu se da ju vidi kako mu se primiče s leđa, ruke polaže na njegova ramena i obuze ga čudna euforija. Svijet izblijedi i nekud nestade. Ostade samo njen bestjelesni dodir kojim mu kroz tijelo odašilje neku zrakastu silu od koje mu nutrina zatreperi. Cijelog ga je obuzela i rasula se po prostoriji. Od brzine zbivanja ne stigne ni trepnuti, samo uživa u tom sasvim nadrealističnom osjećaju. Potpuno se stopila s njim. Odjednom se začuše glasovi ljudi koji ga naprasito vratiše u stvarnost. Jedva se usudio pogledati ju, prije nego što je odjurio u samoću svoga stana. Nije dozvoljavao da išta poremeti harmoniju koja je rasla iz upravo proživljenog delirija. Želio je što duže zadržati osjećaj njenog prisustva u sebi i oko sebe. Znao je da žudnja može čovjeka odvesti daleko od realnosti, ali ovo je bilo isuviše stvarno.

Ostala je stajati udaljena od mjesta na kojem je do maločas sjedio, pogleda intenzivno usmjerenog na jednu točku. Nije ga ni pogledala dok je odlazio. Pokušavala se vratiti u stvarnost, shvatiti kako je izašla iz vlastitog tijela tako živog, da življe ne može biti, i odlebdjela do njega. Zastrašujuće, koliko i fascinantno iskustvo. Tome je prethodila samo jedna misao - da ga želi iscjeliti, odagnati tu tvrdoglavu bol iz njegovih leđa. Osjećala ju je potpunim intenzitetom. Nije bilo prvi put da se tuđi osjećaji reflektiraju na njoj, a sad je osjećala svaku njegovu emociju, osim što nije mogla precizirati na što se koja odnosi. Ova najupornija, koja ga je najviše mučila, nesumnjivo je bila odraz patnje, vjerojatno zbog žene koja ga je nedavno ostavila. Znala je da se u njenom prisustvu osjećao bolje. Usrećivala ju je sposobnost da na ljude tako djeluje, ali je isto tako znala da su ljudi po prirodi samoljubivi, pa se nije zanosila njihovim ushićenjem. Njega je prepoznala još dok ga je u daljini gledala u hodu. Bio je znatno drugačiji od drugih. Kad joj je bez susprezanja prišao znala je da više nikad neće biti ista. Postoji nešto puno opsežnije od onog što ljudski um može shvatiti, gdje su oni bili cjelina. Ta činjenica nije zahtijevala nikakvo objašnjenje. Mogla bi na platnu iscrtati sliku njihovog putovanja, dok tragaju jedno za drugim, da je umjetnica. Ovako će slika ostati samo u sjećanju. Vrijeme je moglo izbrisati sve, ali to nije. Dug put je prešla prije njegovog dolaska, upravljana snagom stvaranja. Sada je zakoračila na nivo više, osjećajući kako se u nutrini mijenja. U tom novom kretanju njegovo prisustvo je inicijator. Odustaje od daljnjih kontemplacija, pretpostavljajući da se on više neće vratiti.

Otkad se pojavio njene su noći igrokazi. U njima otkriva sve što prenatrpani dani skrivaju. Sjedi za drvenim stolom i gleda s nevjericom kako joj se primiče masa ljudi predvođena svećenikom koji u ruci drži križ i nenametljivim glasom pokušava predstaviti kolegu koji hoda pokraj njega s krinkom na glavi. Primičući se unose nelagodu u njeno biće. U jednom trenu novi svećenik skida krinku pokazujući svoje nakazno lice i pokušava joj prinijeti križ na cjelivanje dok nelagoda u njoj kulminira. Jedva uspijeva uzmaknuti u mjestu i samo se prekriži obuzeta nesnosnom uznemirenošću. Suspreže vrisak. Odjednom osjeti zaštitničku ruku oko svojih ramena, okrene glavu i zapljusnu je val sreće i olakšanja. Nije mu se nadala, otkad je doslovce pobjegao od nje, ali bio je tu. Svjetina nestade, i svećenici. Zahvalno spusti najmekši poljubac na njegovo drago lice, a on se okrenu žudno joj ljubeći usne.

-Jesam li ti rekao, jesam ti rekao...?
-Ne znam ništa, znam samo da te silno volim. Ovija mu ruke oko vrata, a zrakasta sila prostruji kroz njih i prosu se na sve strane. Tajno biće zaživi.

Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.

Vaše priče :: Gore