Početak
Vaša poezijaO nama
O nama
Autor: novo_lice
Kategorija: Vaša poezija
Objavljeno: 14-05-2009 u 18:10
Broj čitanja: 220
Broj aplauza: 23 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)
Znam, tužno je.
Tužno, kako uličarski pljujemo po ljepoti vremena
I zajedništvo provodimo u šutnji.
Jesu li nam to srca počela govoriti različitim jezicima,
Ili jedno drugom nemamo šta reći?
Nekoliko snažnih zagrljaja, i tvoji dodiri, za tebe nježnost, meni suha erotika,
Jer žedna sam je, grješnica, još bolujem.
Daj da se porežem o istinu,
Ne mogu da svarim nametnutu mi autonomiju u dualizmu,
I tvoje napola otvorene oči, i moj stid,
I tvoju ljubav, i moje bunilo.
Onu noć kad si ismijao moje književno pijanstvo,
I dodao kako ne želiš znati šta o tebi pišem,
Okliznuh se na cesti beživotnosti tvojih riječi
Što se uliše u moju dušu, k´o kiša u rijeku,
I nije mi jasno
Kako još tečeš po mom srcu
I kad si srušio barikade
Snažno, muški?
Vjerovatno u jednom od onih trenutaka
Kad mi je razum spavao,
Umoran od spremanja gradiva za ispit odbrane.
A nešto mi razum posljednjih sedmica često odlazi u krevet,
I dugo se odmara, kukavica.
Vidio da je najlakše podići ruke
I gledati srce kako pravi sranja.
Ostade mi dužan
Odgovora na našu večerašnju nijemost,
Lijenost jezika da odapne koju glupost,
Jer smo davno prestali govoriti kao razumna bića.
Pa dobro, kažem sebi,
To se samo vraćamo
u prahistorijsku duhovnost homo sapiensa,
i, onako goli, u neznanju,
gledamo se i diramo,
ne bi li šta spoznali.
- Verzija za štampanje
- Pošaljite putem E-maila
- Upišite komentar
- Sačuvajte u favorite (za članove)
Komentari
Trenutno nema upisanih komentara.