Predaja

Autor: Kal_El
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 30-04-2009 u 10:01
Broj citanja: 443
Broj aplauza: 52 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Otvorila je oči da bi ih ponovno zatvorila; još je proživljavala san. On je sjedio na klupici pokraj nje naslanjajući glavu na njeno rame. Prožimali su je pogledi ljudi koje ne vidi, ali prevladava je osjećaj njegove privrženosti njoj, potpora koju iziskuje. I u snu je bila iznenađena. Probudila se i ponovno sve proživljavala bez prisustva volje. Iako im nije htjela pridavati značaj snovi su je uvijek upozoravali na periode koji predstoje. Ipak joj nije bilo jasno šta je on radio u njenom snu. Jedva ga je poznavala. Kasnije će shvatiti. Bila je pod dojmom sna i dok je sjedio ispred nje izvijajući bolna leđa. Prepoznala je uzrok tome. Osjetila je njegovu bol i iako se nije ni pomaknula, bila je iza njega s rukama iznad njegovih ramena. Obuzela ju je čudna omamljenost događajem koji se nije dogodio ili se dogodio u nekoj drugoj dimenziji. Pitala se da li je on išta osjetio. Leđa ga više nisu boljela, a ona se nije usudila govoriti o tom. Bojala se da ju ne proglasi luđakinjom.
Tad joj je već bio blizak. Više nije oči s njega skidala. Način na koji je zamatao duhan u papir svaki put kad bi došao i sjeo ispred nje izgledao joj je poput rituala. Opsesivno je upijala svaki pokret, svaki detalj, kako pažljivo jezikom prelazi rubom papira, a zatim spaja rubove i pripaljuje povlačeći dim. Oči širom otvorene govorile su joj da sve što radi radi s istom predanošću. Upijala je njegov pogled pokušavajući uhvatiti tok njegovih misli. Sama sebi nije bila jasna osim u jednom, nikada ju nitko nije tako zaintigrirao. Vidjela je sebe u njegovim riječima, pokretima, pogledu.
Frfljaš, govorila bi mu, a zapravo je uživala slušajući šuštanje njegova glasa. Znam, odgovarao bi nemarno, skrivajući da ga njena primjedba smeta. Opet nosiš bebi kapicu, smješila se gledajući sivo-crne pruge. Sve je na njemu u njoj izazivalo zadovoljstvo. Bebi kapicu?! Bio je preneražen i nikad je više nije stavio na glavu, a ona je to uočila šutke i sa žaljenjem. Zapravo nije mogla vjerovati da bi njena dobrohotna primjedba imala takav učinak.
S vremenom je uvidjela da sve što izgovori on tumači drugačije, reagira suprotno od očekivanog, kao da su se neke sile urotile protiv nje ili njih. Što joj je više značio više se udaljavao od nje. Svi njeni pokušaji da osmisli njihov odnos padali su kao pokošeni. Rasla je njena začuđenost, i njegovim ponašanjem, toplo-hladnim, koje nikako nije mogla dokučiti, ali i svojom opčinjenošću. Riječi joj se ispremiješaju i pogube u nastojanju da iz silne navale misli izvuče smislenu rečenicu u njegovom prisustvu. Sigurno misli da sam glupa, razmišlja. Kad ga neko kratko vrijeme ne bi vidjela ili čula ponestajalo bi joj životne energije; bolno joj je nedostajao. Moram se maknuti dok još ima nade za spas, ponavljala je, a sve je više hrlila k njemu. A on bi iznebuha dojurio natrag, kao da se ni trena nije micao od nje. Svaki puta sve je čudniji, svađao bi se s njom, ni sam ne zna oko čega. Kao da je ona kriva što ju želi zgrabiti i odvući u stan preko, a ne može, što zna da joj pripada, želi joj pripadati, prvi put doista želi nekome pripadati, a ne nalazi prihvatljiv način da joj se preda. Zašuti pred tim pogledom koji ga prožima do srži. Ponada se da mu upravo ne prebire po mislima skrivenim iza bujice besmilenog monologa koji vodi tu pred njenim začuđenim licem. Uvijek se pred njim osjeća razgolićeno i začudo, kao tople kišne kapi, godi mu. Kako bi lako u njenom zagrljaju pronašao smisao života. -Moram ići, naglo ustaje. -Čut ćemo se. Zaokruži susret nenadanim odlaskom ostavljajući je u još većoj nedoumici. Mora da sam poludjela, pomisli. Definitivno nije upoznala čudniju osobu, ali zapravo nije to najčudnije, već spoznaja da joj taj čudak nedostaje netom što je odjurio. Miješaju joj se sreća i nevjerica i nada da se ovaj neugodni događaj više neće ponoviti i on će uvijek biti uz nju. Svaki sljedeći put je bio nesnosniji i svaki put je mislila da je kraj tom neopisivo čudnom odnosu, a onda bi sve krenulo iz početka.
Sjedili su u bezvremenskom ozračju. Odavno nisu vodili dubokoumne razgovore, riječi su izgubile smisao. Pripadali su tom trenutku, zarobljeni nemogućnošću da ga adekvatno crpe, sputani okovima vlastitih principa.
Ona zna, zavoljela ga je još dok ga je u daljini gledala u hodu i prepoznala nekog davno zaboravljenog, u nekom drugom vremenu. A on ništa ne govori, kao da se ničega ne sjeća. Ne zna samo zašto joj se uvijek iznova vraća i produbljuje ranu.
Za njega su sadašnjost i okolnosti u njoj nepremostive. Ona je za njega izgubljena i prije nego ju je sreo. Mora ju ostaviti...čim smogne snage za to.

Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.

Vaše priče :: Gore