Početak>Vaše priče>Sudbini ne možemo umaći

Sudbini ne možemo umaći

Autor: Kal_El
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 06-03-2009 u 14:45
Broj citanja: 966
Broj aplauza: 58 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Bio je naviknut razmišljati bistrim umom i rješavao se svega što ga je na nju podsjećalo. Prestao je zamatati cigarete i počeo pušiti gotove samo da bi izbrisao njen uporni pogled. Ponekad mu se činilo da ga prati i kad nije bila u blizini, s licem Mona Lise s kojeg ništa nije mogao pročitati.
Razmišljao je o tome svaki put ležeći u sobi, sam, okružen poznatim stvarima. Nje nema tu pokraj njega. Spalio bi od žudnje sva društvena pravila, svu pristojnost. Da bar nije toliko držao do njih... Na tren ga nije zanimao njen život s drugim. Da je ipak pokuša osvojiti? Pa što ako ga i ismije, bar će ju pustiti na miru. Ne, ne bi to učinila. Ona je bila sa svima pristojna, a prema njemu je bila posebno blagonaklona, kao prema svojoj djeci. Ta ga je misao probola, razbjesnila, lupio je šakom po krevetu, osjećajući tračak nesigurnosti. Kad bi dozvolio osjećajima da ga vode znao je kako bi to završilo; na neki način ona je bila njegova, osjećao je da mu je bliskija nego itko, da mu pripada, kao što on pripada njoj. Nije bilo potrebno nikakvo vrijeme da bi to shvatio. Znao je to čim ju je vidio, čim je progovorila. Bila je najprirodnija stvar zamišljti je pokraj sebe u svakoj situaciji. Gotovo ju je mogao dotaknuti koliko mu je ta pomisao bila bliska. Ali sve, baš sve, okolnosti su bile protiv njih. Gore je moglo biti jedino da ju uopće nije sreo. Najčešće se borio protiv takvih misli, ali kad bi ga obuzeo trenutak slabosti rasplakao bi se kao malo dijete da se nije sjećao njenih riječi, prijezira spram muških suza.
-Zar misliš da muškarci ne plaču? pitao ju je tada.
-Naravno, ali nisu plačljivci, ne koriste se suzama da bi postigli cilj, ako imalo vrijede.
Nije bio siguran da ju je razumio. Strahovao je išta reći, da se ne razotkrije. Slušao je nju pokušavjući proniknuti tu neobičnu narav, shvatiti iz konteksta njene misli. Bio je siguran da nikad ne kaže ono što misli, vijugajući, igrajući se riječima, navodeći druge da se otvaraju poput knjiga. S takvom virtuoznošću je to radila da ga je ponekad bilo strah prozboriti. Zapravo, shvatio je, to im je bilo zajedničko: nikad se nisu razotkrivali ni pred kim. Zato ju je samo promatrao, proučavao, nije želio biti kockica koja nadograđuje njenu inteligenciju.
Onda je putovao, putovao... Novi vidici, novi svjetovi, da bi mu njen lik preplavio um bez upozorenja. Način na koji je uklanjala kosu s lica, kretala se, govorila. Nikog nije čuo da tako govori, kao da oslikava ljudske duše, svjetove nevidljive oku. Pred njim se doimala otvorenom, ali se nije mogao oteti dojmu da je njena nutrina prostranstvo bez granica. Privlačila ga je neodoljivo.
Vidio je njenu djecu, kako im se obraća s obožavanjem, sva raznježena majčinskom toplinom. Dvojio je u osjećajima. Euforično se prepuštao ljepoti prizora, a istovremeno kao da mu je netko čupao utrobu. Pomišljao je da ludi, ne sluteći da je ona poludjela puno prije njega. Stvarni život bio je sjena životu s njim, u mislima.
Svijet je pun slobodnih žena, neće u nju dirati, kvariti tuđu sreću, odlučio je...
Nestao je bez objašnjenja, ostavljajući rasulo u njenom životu bez ikakve spoznaje o tom. Nije mogla sakupiti polomljene dijelove ma koliko to htjela. Ni u što više nije bila sigurna osim u svoju djecu; održavala su je na površini. Zvijer se u njoj budila dok je poimala da je i njihov mir ugrožen, da im se život mijenja zbog tuđe sebičnosti. To će je držati razboritom. Sva će se usmjeriti na njihovu dobrobit.
Muž više nema milosti ni prema njoj, ni prema njima. Izbezumio se shvaćajući da je gubi. Prije toga će ju slomiti do kraja, djeci na očigled. Omalovažit će sav njen trud, riječi da je bila najbolja. Sav bijes, prijezir, ljubomora će kao otrov nagristi jednu po jednu sponu koje su ih godinama vezivale. Ta ju bol dodatno razdire. Nije ga htjela povrijediti, nikada to ne bi namjerno učinila, ali ovakav njegov način nije mogla podnijeti. Nije mogla razumjeti tu bezobzirnost prema vlastitoj djeci. U što se to preobazio? Da ju je volio, shvatio bi ju. Ili je samo ona imala mogućnost poimanja ljudske potrebe za srećom? Nikada nikog ne bi sputavala u toj težnji, pa makar ju i zaboljelo. Čovjeka možeš voljeti, ali ga ne možeš posjedovati, govorila je i mislila tako. Nije dozvoljavala povrijeđenosti da ju preplavi.
Konačno ju je ostavio da se sama nosi sa svakodnevnim problemima. Tek je tad upregnula sve snage; pokleknuti nije smjela.
Rad, učenje i briga o djeci davali su smisao njenoj rutini. Samo se u trenucima samoće zapitala gdje je čovjek kojeg je zavoljela. Znala je da je negdje u inozemstvu, ali to je bilo sve. Odavno joj se nije javljao. Izbjegavala je razmišljati o njemu; još ju je svaka misao nemilosrdno boljela. Njegovo odsustvo je osjećala poput otvorene rane. Vrijeme nije imalo nikakvog učinka; i dalje joj je bolno nedostajao...
Posao ga je vodio s jednog kraja svijeta na drugi, od hotela do hotela, od sastanka do sastanka. Ono malo slobodnog vremena što bi mu preostalo ili je uživao u samoći, ili je obilazio barove tražeći kratka zadovoljstva. Ne voli ni samog sebe dok se pokušava utješiti u zagrljaju druge žene, sakriti se, a ona mu se razmili umom kao da mu govori: samo si moj, nitko te ne zna voljeti kao ja. Otima se skrivajući bijes uz glupe izgovore i bježi i od nje i od sebe. U samoći svoga ležaja predaje se priviđenju njenog tijela koje ga je opčinilo i opet joj se prepušta da ga vodi u svijet neslućenog zadovoljstva. Vrelim mu usnama prži tijelo, obavija ga omamljenog i izbezumljenog, smiruje ga i ponovo osvaja. I dok mu se zadovoljstvo razlijeva umom uljuljkuje ga u svom naručju, privija ga kao dijete, i ponovno joj pripada i na trenutak dotiče sreću i blaženstvo i razumije svaku njenu izgovorenu i neizgovorenu riječ zamišljajući kako joj srce hoće iskočiti iz grudi izluđeno njegovim poljupcima. Još samo ovaj put, još samo ovaj put, obećava sebi. Više neće misliti na nju, zna način kako da ubije tu nesnosnu želju u sebi. Trči do prozora, rukama se upire u okvir zureći van. Vidiš, tamo je daleko, smije se u igri sa svojom djecom...ne mareći za tebe. Ima prioritet, uvijek će ga imati. Ništa više nije očekivao od života otkad se nje odrekao. Liježe ponovo, iscrpljen, ostario u njenom odsustvu i nasmija se glasno. Prepusti se mašti. Zamisli kako ga na povratku kući čeka sva blistava i nasmijana, željno se privija uz njega i ljubi ga, ljubi... Sav se zanosi u mislima, dok ga žudnja izjeda. Krv mu vri... Odjednom skoči i odbaulja do ogledala. Prizor ga zateče. Pogled iz tamnih vodnjikastih udubina na zažarenom licu zaboli ga do srži. Suze pobjegoše, godinama zarobljene u njemu, oteše se konačno. Čovjek se ima pravo jednom predomisliti, zapečati misao u svojoj glavi. Okrenu se u trenu i poče pakirati...
Godine patnje su iza nje. Više ništa je ne može zaustaviti, osmijeh joj miluje lice, sva treperi. Ništa nije bilo uzalud. Propušteno nije mogla nadoknaditi, ali život je još pred njom. Cijelo tijelo joj podrhtava od nestrpljenja i isčekivanja. Pogledom prati automobile, koji poput mrava promiču mimo nje i nestaju, a onda ga ugleda. Skreće i staje tik uz nju. Ukočila se ne mogavši skrenuti pogled s njega, s očiju koje ju obuhvaćaju kao da ju žele upiti dok joj ubrzano prilazi. Usne joj se uzdrhtalo razvlače u osmijeh. Ne trepće, ne želi propustiti ni jedan djelić sekunde ovog trenutka koji je godinama sanjala. Nestrpljivo ju obuhvaća, grabi, privija uza se, ljubi sav se tresući na tren, čvrsto zatvori oči i još jednom pogleda, a zatim se smiri. Bila je još tu, pred njim, neobično lijepa i stvarnija od ičeg. Taj njen osmijeh prži mu utrobu. Gura je prema vratima, otvara ih. Ona sjeda i još jedan pogled prije nego obiđe auto i sjedne za volan. Žurno kreće.
Izvan dometa radoznalih pogleda, u usamljeničkoj sobi u kojoj se bezbroj puta grčio od žudnje za njom, prekriva ju uzdrhtalim rukama, usnama vrelim od pomame. Tijela im se spajaju u miomirisima, u znoju, kao da se jedno drugom žele zavući pod kožu, istjerati sve različitosti koje su ih držale razdvojenima tako dugo.
-Mislila sam da ću umrijeti. Htjela sam umrijeti. Nisam se bojala, bojala sam se života bez tebe. Moja djeca su me održala na životu. Kako si me mogao samo tako ostavljati, nestajati?!
-Ti si mene izluđivala. Otvarala si tobože sva vrata preda mnom, a ja nisam mogao podnijeti grižnju savjesti.
-Bio si grozan prema meni. Sve si u meni ubio. Daj, poljubi me, pokaži mi da je vrijedilo patnje.
-Moja duša to si ti, znam samo toliko.

Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.

Vaše priče :: Gore