Početak>Vaše priče>Sjene koje nas prate

Sjene koje nas prate

Autor: Kal_El
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 22-12-2008 u 11:29
Broj čitanja: 624
Broj aplauza: 42 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Razumijem mačića kad prede dok ga miluju ili je skutreno uz toplo mačkino tijelo. Odrastoh u takvoj toplini i sigurnosti, ali i osjećajući konačnost te sigurnosti. Često zagledah bakino naborano lice i zbrajah godine. Ako je meni sada deset, a njoj pedeset i četiri više, ona ima šezdeset i četiri. To je podosta, pogotovo iz moje perspektive. Koliko bi još mogla poživjeti? Zdravlja je dobra, osim vida, ali to neće utjecati na dužinu života. Da bar poživi sto, pa i nije to tako nevjerojatno, tada bi se dalo bolje kalkulirati, ali sve manje od bizarnih osamdeset je zastrašujuće malo. Neću stići ni školu završiti, a kamoli podariti joj praunučad. No ipak to je dostižno.
Koliko god baka bila moja potpora i sigurnost, toliko se i ja brinuh o sigurnosti svoje potpore. Znala bi se ona brzo umoriti, pa bi prilegla i trenutačno zaspala. Potpuno opušteno bi ležala na sofi i jedva primjetno disala, da se ponekad moradoh dobro zagledati da se uvjerim da diše, a onda bi me obuzeo spokoj pri pogledu na njeno blaženo lice. Ležala bi blago skvrčenih nogu, s jednom rukom podvučenom ispod glave, dok je druga počivala ispružena na boku. Marama bi se olabavila pa bi sijeda kosa virila na čelo dotičući obrvu iznad spuštenih vjeđa. Nos se lagano povijao po sredini i otkrivao gordost, a blijede usne ni u poznim godinama nisu mogle skriti senzualnost iz mladosti. Brada je samo dopunjavala sliku tog odvažnog lica. Cijelo lice je bilo duboko izborano, a svaka bora je nosila pečat teškog života, naročito ona što se protezala od korijena nosa prema čelu. Kad bi se namrštila, naročito bi se udubila i gotovo ste mogli osjetiti bol koja ju je prouzročila. Ne onu bol koju vam nanese udarac ili ogrebotina, već bol koja vam zapara po duši. A i one ostale bore bile su posljedice životnih šamara. Težak život je imala moja baka.
Iako kći mjesnog poslanika, imućnog i cijenjenog čovjeka nije uživala pripadajuću povlasticu. Naprotiv. Kad je navršila jedanaest godina mati joj umre od teške bolesti i ubrzo otac dovede u kuću drugu ženu da zauzme mjesto gospodarice. Baka je imala dvije starije sestre i mlađeg brata i svi skupa osjetiše na svojoj koži šta znači maćeha u najgorem smislu te riječi. Nije im samo nedostajala majčina ljubav i toplina, nego su maćehu morali služiti kao najobičnije sluge. Otac je uglavnom bio odsutan poslom i nije ni primjećivao njihovu patnju i jad, a kad bi umoran dolazio kući bio je sretan da ga dočeka topla postelja i zdrava žena. O drugom nije ni mislio, te su ubrzo na svijet došla nova braća. Svu brigu oko mališana preuzimala je baka i njene sestre, a gospodarica je i dalje uživala u svim blagodatima svog položaja. Konačno je došlo vrijeme da se pastorke udaju i mada su same birale svoje životne suputnike zadnja riječ je bila maćehina. Tu se nije moglo puno učiniti. Mladići su morali biti iz dobrih obitelji, što i nije ispalo tako loše dok red nije došao na baku. Ona se zaljubila u prelijepog mladića igrajući u kolu na mjesnoj zabavi, ali prilika da ga ponovo sretne je bilo premalo, jer je uglavnom ostajala kući brinući za sićušnu polubraću, dok se maćeha ponosno šepurila na svim društvenim okupljanjima pokazujući skupa ruha koja joj je muž nesebično poklanjao. Žudjela je da još jednom sretne pogled njegovih plavih očiju koje su joj se tako neizbrisivo urezale u pamćenje, maštu, snove.
Bila je subota navečer. Otac se kasno vratio sa večernjeg skupa s crkvenim vlastima. Svečano je objavio, obraćajući se više ženi nego njoj: kćeri, sutra dolaze prosci. Ona se ukočila, hladni trnci proželi su joj cijelo tijelo. Pognute glave je zamolila za dopuštenje da ode u svoju sobu. Začudo, maćeha joj dopusti s osmijehom iako još nije bilo pospremanje iza večere završeno. Ona odjuri i u tišini tmice baci se na krevet i zagnjuri lice u jastuk jecajući neutješno. Sjetila se majke i pomisli da ona nikad ne bi dozvolila da je udaju za nekog koga ne voli, a njeno srce je pripadalo skromnom mladiću neizrecive ljepote koji ju je tako lako osvojio pogledima dok se kolo vrtilo lijevo – desno. Njenoj tuzi nije bilo kraja.
Istovremeno se maćeha veselila i smišljala šta će obući za te važne pregovore u kojima bi mogla iskamčiti lijepu naknadu za ruku svoje najmlađe i najljepše pastorke, a ujedno je se i riješiti. Nije joj se nimalo sviđalo što se djevojka odrastajući, sve više trsila protiviti njenim nemalim prohtjevima. Ovako bi se sve riješilo na njeno višestruko zadovoljstvo. Požuri priupitati muža o kojem je vlastelinskom sinu riječ, nagađajući usput i sama o kome bi riječ mogla biti, ali se neugodno iznenadi kad ču da se ne radi o vlastelinčiću već o sinu svećenikova susjeda i najboljeg prijatelja, te će i sam svećenik doći s proscima. Znala je da tu dobiti nema, ali stisnu zube i čvrsto odluči da bez poštene naknade neće ostati. Ta ipak je ono neposlušno derište najljepše među svim djevojkama.
Nesretna djevojka probdije noć u suzama i tek u zoru kratko usnu. Probudila se ubrzo, podbuhla i još nesretnija nego prije. Nevoljko se poče presvlačiti, dok joj se jedna misao poput crva motala po glavi sve dok nije postala jasna i čvrsta. Neka rade šta hoće od nje, ali je neće udati ni za kakvog dosadnjakovića, kojeg nikako ne bi mogla voljeti. Odlučila je otići u crkvu. Umila se ledenom vodom, gustu kosu splela u dvije pletenice, obukla najljepšu haljinu i krenula. Pomolit će se da Bog bude milostiv i pomogne joj da uvjeri oca da je ne uda za prvog prosca. Crkva je bila puna, ali joj je ostala sićušna nada da u muškom dijelu crkve vidi izabranika svog srca. Nije htjela biti upadljiva, jer je znala da je znatiželjni pogledi uvijek prate, ali se drznula koji put baciti pogled i sreća joj se smilovala. Stajao je skroz naprijed i nije je mogao vidjeti, ali kao da je osjetio njen pogled, pogledao je preko ramena i spazivši je jedva primjetno se osmijehnu i brzo okrenu naprijed nastavljajući pratiti molitvu. Obuze ju blaženstvo i njena odluka da se ne uda posta još čvršća i još usrdnije se poče moliti. Ostatak dana je provela u isčekivanju i napokon, kasno popodne prosci se pojaviše. Ona je za to vrijema preslagivala svoju robu u sobi nastojeći se osloboditi grča u želucu. Čula ih je i pretrnula. Pristojnost je nalagala da ostane u sobi dok ju ne pozovu, a ionako ju nije zanimalo o kome se radi. Mora samo svoju odluku sprovesti u djelo.
Pregovori su potrajali. Otac prosca je samo kratko izložio svrhu dolaska, ali se svećenik nije dao lako smesti te je nadugačko i naširoko stao hvaliti i prosca i njegovu cijenjenu i poštenu obitelj, što je po njemu bilo puno važnije od toga što nisu posjedovali naročit imetak. Sam prosac nije imao pravo riječi. On je bio sretan samim tim što se njegov otac drznuo ići prositi, njemu za ljubav, krasoticu iz tako moćne obitelji i molio se da ih s prijezirom ne odbiju. Gospodarica kuće bi to sa zadovoljstvom i učinila, da ovaj prepredeni svećenik nije raspredao takve hvalospijeve o ljudima koji joj nisu bili ni do koljena, ali znala je i da se njen suprug nipošto ne želi zamjeriti crkvenoj vlasti, pa je samo ustrajala na „poštenoj naknadi“ od koje se sirotom mladiću zavrtjelo u glavi. Začudo, njegov otac samo pomirljivo klimnu i pristade bez ikakvog cjenkanja. Ponos mu to ne bi dozvolio. Ostade samo formalnost da se djevojka usuglasi i ona morade izaći. Od silnog čekanja i strahovanja noge ju jedva ponesoše, ali ona hrabro isturi bradu i iskoraknu. Nije se pokolebala u svojoj odluci. Nitko je neće prisiliti da se uda. U mislima ju je pratio pogled lijepog mladića i davao joj snagu da ustraje. Pogleda u ljude koji su je s nestrpljenjem čekali i u trenu misli se pretvoriše u stvarnost. Pogled ju je i dalje pratio, ali više nije bio samo u njenoj mašti. Cijeli svijet je nestao, a ona je gledala kako se sudbina poigrava s njom i to po prvi put na najljepši način. Njen voljeni se odvažio zaprositi je od njenog oca i maćehe. Nestrpljivo je dočekala trenutak da prihvati prošnju,a zatim ponovno otišla u svoju sobu napuštajući proščev pogled, ali ne i njegove misli. Kao što je on morao prikrivati radost koja ga je obuzimala na pomisao da će najljepša djevojka, koju je toliko priželjkivao, uskoro biti njegova i da će ju s ponosom svugdje pratiti i nazivati svojom, tako je ona ponovo zagnjurila glavu u jastuk u nevjerici što je odjednom tolika sreća nahrupila na njena vrata...
...Dokaz je bakin život da samo prava ljubav može biti temelj za sreću budućih pokoljenja. Iz ljubavi njene i lijepog mjesnog kovača rodi se pet kćeri. Jedino muško novorođenče umrije pri porodu. Nikad baka nije prestala žaliti za njim, a djed bi samo rekao da je tako suđeno i da se tu ništa ne može. Pitaše je kćeri umjesto koje bi voljela da je rodila sina, a ona bi osupnuto odgovorila – sve ste podjednako moja blaga, ali bih voljela da mi je i on ostao. Naravno.
Njen brat se pokaza kao vrlo uspiješan. Od boležljivog i plačljivog djeteta izraste u naočita i bistra mladića, te završi visoku školu i ubrzo posta glavni općinski računovođa, a potom se oženi plahom djevojkom koja mu kroz godine rodi osmero djece, tri kćeri i pet sinova, koji svi odreda biše vrlo pametna djeca. S lakoćom su završavali razne škole, što su im srećom očeva primanja mogla bez problema omogućiti i pozauzimaše značajne pozicije u društvu, gospodarstvu, školstvu...Otac je već do tad zauzeo mjesto glavnog bankara, a predzadnji sin je završavao srednju školu. On je sve ljetne raspuste već godinama provodio kod svoje omiljene tete, moje bake. Ona ga je tretirala kao svog rođenog i pomalo kroz njega nadoknađivala svog izgubljenog jedinca, a on joj je svojom umiljatom naravi uzvraćao svu ljubav i ispunjavao život beskrajnom srećom. Na kraju srednje škole on priopći teti da je dogovorio s roditeljima da će poći na visoku školu za pilota, te da mora preseliti u drugu republiku. Znala je ona da će do tog morati jednom doći i da mladić mora živjeti svoj život i mada se veselila njegovom uspijehu nije mogla prikriti tugu koja joj je neumoljivo pritiskala srce. Puno rjeđe će ga sada viđati, ali opet ostaju im njihova ljeta. Kćeri su se poudale, unučići su je veselili, ali on je bio on. Godine pojuriše, ljubimac je napredovao i na kraju zaslužio mjesto pilota, te sve razveselio. Nova godina se primakla. Zima je bila hladna i mi djeca smo uživali u snježnim radostima. Pozdravili smo jednog od starijih bakinih nećaka koji pristiže i odmah upita za djeda. Djed ga pozva u kuću, a on reče da žuri i da mora nasamo s njim razgovarati, stalno zirkajući da li će se baka pojaviti iz kuće. Brzo nešto djedu došapnu i još brže odjuri. Djed se primi za glavu skamenjen – majko moja, kako ću joj to reći. Postaja tren i krenu u kuću obješenih ramena u susret baki koja ga zaokupira znatiželjom i pokuša je nagovoriti da sjedne, ali ona ne htjede ni čuti. Sad je već bila ozbiljno zabrinuta i on nemajući kud jedva izusti – nema ga, nema više našeg ljubimca, tvoga ljubimca. Stravičan krik joj se ote iz grudi i ona pade u stolicu. Kao da joj je netko samo srce isčupao i kao da joj je cijelo tijelo bilo jedna ogromna rana i konačno kao da više i nije bila živa i više to nije ni željela biti. No život je takav, ne umire se po želji i ona morade to preživjeti. On je poginuo, a njegov kolega teško stradao kad su autom sletjeli sa zaleđene ceste u duboku ledenu rijeku, na putu kući na doček Nove godine u krugu obitelji. Sahrana je bila nezapamćenih razmjera do tad u našim krajevima uz najviše vojne počasti, ali to nimalo nije ublažilo bol. Naprotiv. Njegovi voljeni su s njim sahranili i veliki dio sebe. Baka je to doista jedva preživjela i nikad više s njenog lica nije nestala ona najdublja bora i svima nam je to promijenilo život.

Komentari

Trenutno nema upisanih komentara.

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.

Vaše priče :: Gore