Početak>Vaše priče>Početak agonije

Početak agonije

Autor: Kal_El
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 29-11-2008 u 16:34
Broj čitanja: 512
Broj aplauza: 32 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Obeznanila se zadnji put kad su se vidjeli na njegovu hladnokrvnost, mirenje sa situacijom. -Kad imaš najbolju prijateljicu shvatiš na kraju da je najbolje da nju i oženiš, a vidiš kako je. Slušala je s nevjericom, osjećajući da je duh napušta i ostavlja tijelo u stvarnosti da se suoči sa nemogućnostima koje su se sručile na nju.- Dobro, ako je tako ja se tebi više neću javljati, a ti kako hoćeš. Obuzele su je nesnosna tuga i nevjerica.
On se više nije javljao, a ona se razboljela. Iscrpljivala se radom dok nije slomila i tijelo.
Ako mu nije stalo do nje nikad ne smije znati da je postao njen život, da je izmaknuo tlo pod njenim nogama.
Ležala je nepomično, danima, tjednima. Ona, koja je prštala od životnog zanosa, nije mogla hodati i čak se nije ni čudila. Ako njega nema, ako mora prihvatiti da za njega ne postoji, onda je sve drugo tako nevažno i prihvatljivo.
Godinama je žudjela imati vremena pročitati dobru knjigu, a sad je ležala zarobljena u procjepu vlastitih misli. Spavala je više danju nego noću. Noću je u miru mogla razmišljati. Misli bi tekle drukčijim tokovima, oslobođene nametnute stvarnosti. Dvije godine poklonjene njemu dobile su smisao. Oni nisu bili stranci ni kad su se prvi put sreli. Prve riječi upućene njoj; ljut na sebe, razočaran, frustriran, razumjela je. Netom poslije san, pa cijeli slijed prirodno neobjašnjivih događaja. Osjećala je kako se u nutrini mijenja, obuzeta silama za koje nije nalazila objašnjenje. On je uvijek bio tu. Neumorno je slušao. Znam slušati. Znala je da se ne radi o tom. I ona je znala slušati, samo on je slušao nju. Govoriti njoj bilo je kao riječi stavljati na papir, a govoreći njemu ona je pisala knjigu, beskrajnu...
Zureći u tami, potpuno opuštena, bez otpora dopuštajući da joj preplavljuje misli, sve je shvatila. Toliko je u podsvijesti sputavala to saznanje da joj je sad donijelo neopisivo olakšanje. Pronašla je svoju srodnu dušu. Više nije bilo potrebno zapitkivati se oko bilo čega. Sada može živjeti. S tom mišlju može živjeti.
Kada imaš najbolju prijateljicu shvatiš da je najbolje da nju i oženiš. Sve je među njima bilo jasno. Predugo se opirala, a sad je bila predugo bez njega da bi imala snage i dalje živjeti u zabludi. Shvatila je i da dugo neće biti spokoja u njenom životu...
On je putovao, putovao, a onda ta razarajuća praznina, pomisao da ona ni ne postoji. Samo jednu riječ da mu je poslala on bi od nje živio, ali nije, očito obeshrabrena njegovom šutnjom. Rađe bi da ju opet ostavi bez odgovora. Mrzio je izdajničke prste dok joj pišu kasno u noći dok ga žudnja izjeda. Neće biti iskren, ali će ju dotaknuti, potaknuti da ga hrani svojom toplinom, riječima iz duše. Da se samo usudio, da nije strahovao od njenog prijezira, da je samo malo manje cijenio, molio bi za mrvicu ljubavi. Ovako je gledao s visine, pišući kao da joj čini uslugu, zaboravljajući ili se nadajući da će ga odati kasni sat, kao što nije mogao znati da ga je odao trzaj dok je nemarno prolazio ispred nje ne htijući okrenuti glavu. Da je mogao vidjeti njen osmijeh znao bi da je razotkriven, kao i onda kad je besprijekorno ušminkan došetao samo da ga vidi, tražeći oduševljenje na njenom licu, a nije vidio ništa novo i odlazeći iz bočice razlijeva tekućinu jer je zaboravio zavrnuti čep zaokupiran svojom misijom. Tad je pomislila da on nešto snuje. S vremenom je povjerovala da su ovi trenuci samo slučajnost. Slučajnosti se dešavaju, pa što onda što su se njemu dešavale stalno. Pa što onda što svaka govori protiv njegove hladnoće, iako u prilog proračunatosti?
Gledala je u mračne sjene na stropu ni ne pomišljajući na spavanje. On je bio jedina njena misao. Zvuk pristigle poruke zaparao joj je mozak. Gledala je u sat pa u poruku, sa strepnjom suzbijajući vječitu nadu. Bila je duboka noć. Otvorila je i čitala nekoliko puta. Suze su je gušile i nije znala što misliti kao i bezbroj puta do tad.
-Sve je to ispalo tako jer sam ja poželio nešto više. Bolje da je ostalo na tom nego da sam nešto pokušao.
Rastrgao je na komade njeno napaćeno tijelo, dušu koja je umirala odavno. Mogao ju je spasiti samo da je htio, a tražio je da ona njemu da nadu, ovako izmučena, ostavljena bez riječi. Da je to rekao prije tri mjeseca bila bi mu zahvalna i razumjela bi, ne bi prošla ovaj pakao; ali sada, on nije tražio razumijevanje, već nešto drugo. Ponestalo mu je njene pažnje.
U bezglavom kovitlacu koji joj je razarao misli jedna se uspjela otrgnuti i više ju nije napuštala. On je patio i tražio je utjehu. Ta pomisao ju je tako zaboljela da je sva njena patnja postala ništavna.
On leži ispružena tijela s rukama ispod glave, zureći u strop svoje sobe, prošaran sjenama koje stvara slabo vanjsko svjetlo. Um je bistar, samo srce ubrzano otkucava u ritmu misli. Da li ju je probudio ili će tek ujutro pročitati njegovu smišljenu igru? Kad bi mu sad odgovorila ne bi joj mogao odoljeti, gorio je od žudnje i ko zna šta bi joj sve priznao. Još dugo neće moći zaspati maštajući kako grli njeno vrelo tijelo, ljubi svaki voljeni djelić, ali sutra će sve biti drugačije. Ona će se javiti, puna topline, treba samo čekati, a strpljenje je bilo njegovo glavno oružje. Samo, tada će on izigravati nezainteresiranost, poigravati se kao i obično, crpiti njene misli, izražaje, uživati u nagradi za svoje strpljenje, vrijeme poklonjeno njoj koja nije mogla biti njegova na način koji je priželjkivao. Uzet će to što može, kad se već ne usudi sve. Gotovo je osjećao potrebu da je kazni zbog tog. Nije bio svjestan koliko je uspijevao...

Komentari

Trenutno nema upisanih komentara.

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.

Vaše priče :: Gore