Čežnja

Autor: Zal Kopp
Kategorija: Vaša poezija
Objavljeno: 26-12-2006 u 20:53
Broj citanja: 1319
Broj aplauza: 38 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Svakog me jutra probude jablani i lipe
i u drvorede svoje povedu, pa s ravnicom zapjevamo.
Tada, niz brazdu, zvukovi poteku i njivom melodije kipe,
a suncokreti s klasjem dodirnu bogato prostranstvo samo.
U mom osmjehu, što među krošnjama sa izvora lagano teče,
ispletu vijenac i u tvojoj ga kosi zlatnim nitima vežu.
Tako iz dana u dan ponavljaju svaku večer,
pa u mislima mojim s tobom liježu.

Kad rijekom u odlomljenom ledu pođem,
nestanem pod vodom i zajedno s njenim valom,
u naručju zimskog sjaja, tvojim nježnim obalama dođem.
Visinom se planina raširi i dolinu ispune boje svojom hvalom,
utihnu vinogradi, pa se tebi potoci sokovima primaknu
i iz svog sna ples započinju, ne bi li rasplamsali strasti
da s našim dodirima blaženstvo ljubavi dotaknu,
jer samo u nama, s našom dušom mogu rasti.

Dogodi mi se tako, da u srebrnoj lađi stojim,
te iz okvira neba ukradem pomalo od leta ptica,
pa preko mora, iznad tvojih misli, s mirisom doplovim
i u praskozorje zastanem, dok si još nijema, pokraj tvog lica.
Usred oblaka i vjetra, kao mornar, tada razvijem jedra,
tu na početku, gdje se tvoje oči odmaraju snene,
pristanem i zagrlim nježno usnula tvoja njedra,
i spustim tiho dušu svoju na pučine njene.

Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.

Vaša poezija :: Gore