Početak
Vaše pričeRana jesen
Rana jesen
Autor: dince
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 13-08-2010 u 20:01
Broj citanja: 1221
Broj aplauza: 41 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)
I vidi me sad. Sjedim u zamracenoj sobi sa licem blijedim od crnih misli. Dijelim se na dvoje dok tonem u duboki ponor. Mukla tisina, nikog okolo. Kamen gdje god rukom dodirnem. Pogledom gradim sruseni grad, ali slaba postala sam. Sve sto odlucim nosi veliki dug. Rijeci svoje dijelim od misli svojih. Kako bih da mogu povukla ono sto rekoh, ali nisam tog obiljezja. Kako sam spretna u losim odlukama. To je vjestina za koju mi trebaju samo pogresne procjene. Ko me naivnom i neukom ucinio, pa da pogresno procjenim svoje sposobnosti? I kome i kuda sad? Ja sam sazdana od gline i u tanki sloj celika uvijena, a ti si predosjecao. Slusam te rijeci pogrde, one su sama sol na prorez na mome srcu. Sad sam potpuno sama, to znam. Imala sam pogled razumijevanja i rijec suosjecanja, dok ne otjerah ono sto mi je bilo namjenjeno. Ali, kazu da nije onome kome je receno, vec kome je sudjeno. Sta je meni sudjeno, osim onoga sto mi je Gospodar moj predodredio, nista. Ostavljam sebe u amanet onome kome sluzim. Mozda sam samo osudjena da procerdam ono za sta se borim krvlju i znojem svojim. A mozda je to samo slabost moja. Da pokazem kajanje ne mogu, nisam od tog soja. Ja spadam tamo gdje su oni koji zaboravljaju na postojanje sopstveno. Kud hodim tu su rusevine, tu su moje suze i moji krikovi. Opet pozelim da se utopim u istim svojim ocima, onim plavim i zelenim, za koje bih toliko voljela da su crne, a glupo sam mislila. Kako sam uspjela na isto doci kada sam isla potpuno drugim putem? Koliko sam nade sasula u taj kutak svoga svemira, da bi opet bila crna rupa, u kojoj smo svi nestali? Trazim toplu ruku, ali hvatam vazduh. Sklizu teske rijeci kome ne trebaju, a kome su bile potrebne nisu se nasle. I odlazim i dolazim na jedno isto mjesto gdje se gubi svaki dasak proljeca zivota mog.
- Verzija za štampanje
- Pošaljite putem E-maila
- Upišite komentar
- Sacuvajte u favorite (za clanove)
Komentari
- Anoniman
Bas izrjazava ljudska osjecanja.Prjiedivno!
20-09-2011 15:22 - Leptir
Neke boli ne prestaju, skrivamo ih, ali živimo, pa živi i ti da ih skrivaš, a onda će se pojaviti novi osjećaj a zove se LUDOST (uvijek se pojavi-VJERA u to nas drži) ona slatka, jer počne kopati po tijelu i izađe sva vrckava i nova, jer ipak mi ŽELIMO da nas više ne boli, pa se javi RADOZNALOST koja nas gura naprijed, pa se igramo skrivača sa sobom-naučili smo bit tužni, a i drugi su naučili na nas tužne, a onda izvirujemo polako iz oklopa, jer postajemo čudni kad nalikujemo na POBJEDINIKA koji je uspio prestati biti očajan i prazan.Dakle, vjerovali smo da će stići nešto slično zaboravu,a tad postajemo SLOBODNI, jer napustila nas je TJESKOBA. Prva je došla dakle LUDOST, jer bez nje sve je predvidljivo, što ne učini LUDOST-učinit će TUPOST!
10-08-2011 11:33 - dince
hehe, nema potrebe za tim :)))
03-09-2010 23:02 - Anoniman
uh najezim se na zadnju recenicu :(((
03-09-2010 19:36 - dince
Svakako da je potrebno strpljenje i hrabrost. Svi u glavi imamo neki svoj kutak u kojem volimo obitavati, ali ipak mislim da ce naucit onaj ko zeli da nauci, jer to ne dolazi samo po sebi.
15-08-2010 11:18 - novo_lice
Mene je iskustvo naucilo jednoj stvari; kada se stalno vracamo na ista "mjesta", tamo gdje smo i prije bili, znaci da nismo naucili lekciju dobro. Da nismo razumjeli. Pa nas zivot vraca da polozimo ispit i krenemo konacno dalje.
Zato ne brini, potraga za mudroscu i smislom zahtijeva strpljenje ... O kako je to velicanstven put kojim samo hrabri kroce ! ! !
14-08-2010 02:01