Stranputica

Autor: Kal_El
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 01-05-2010 u 00:19
Broj citanja: 529
Broj aplauza: 55 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

Cijeli život mu se sveo na pospremanje bitnog u odjeljke i pretince, koje prema potrebi otvara i prebire, a naročito onaj poslovni koji je protuteža svim ostalima. U poslu je usredotočen na svaki detalj, ne dopušta nikave pogreške. Tim koji sa njim radi itekeko osjeća težinu toga. Podnose njegov čvrsti karakter, fascinantno besprijekornu pronicljivost i način kojim ulazi u tok ljudskih promišljanja s lakoćom razotkrivajući njihove namjere i postupke, razrješava najteže slučajeve. Prate ga sa strahopoštovanjem, čak i kad ih osoran i nepristupačan gleda s visine, šutke ističući svoju superiornost. A, rijetko i nenadano, osmijehom i entuzijazmom, osvojit će sve njihove simpatije.
Njegovo znanje je neprocjenjivo. To je dar i on to zna. Da li je zbog toga tašt? Ne razmišlja o tom, zadovoljan jutrom svojim odrazom u ogledalu.
Nakon redovito produženog radnog dana, pažljivo zatvara aktovku i izlazi, posljednji.
Napuštajući jedan svijet, zakoračit će u drugi lako kao da okreće stranicu knjige. Neće nigdje zastati, na putu do stana, nestrpljiv da čim prije stigne u duboko intiman svijet, blizak i poznat samo njemu.
Voli se, u svom domu, ispružiti na ležaju, a onda misli o njoj ritualno pušta da ga preplavi cijelog. Poželi na jagodicama prstiju osjetiti njenu put, zagristi tu usnu što se u ljutnji izvila, jer ga je predugo čekala, nasloniti čelo na njeno, svu žudnju utopiti u njenom zagrljaju, žudnju koja mu se nakupila u vremenu dok je nije viđao, a živio je svaki njen pokret, osjećao pogled svetice kojim ga je obožavala i zbog kojeg je zavolio.
Skoro je poludio kad je otišla govoreći da ne želi igrati njegove igrice u kojima je redovito gubila, jer nije imala tajnih pretinaca, a on ih je imao previše.
Plakala je. Nije mogla shvatiti njegovu hladnoću, a on nije znao govoriti. Nije znao olakšati ni sebi, ni njoj, a ona je silno trebala nježnu riječ. Iz njegove šutnje rodila se sumnja koja se kao zid srušila među njih.
On se miri sa tim. Ako je nema on će maštati da je tu. To je bio trik kojim je vratio ravnotežu. -Ako ne znam, improvizirat ću.
Tvrdoglavo će napredovati u poslu, bez ikakve emocije, s ljudima nimalo ne obuzdavajući svoju tešku narav. Takav je kad je nesretan. Ima se potrebu iskaliti na ostatku svijeta, u nadi da će se time osloboditi dijela patnje.
Primiri se na tren. Otvori oči i zagleda se. Zid. Jedan. Drugi. Pa prozor prema praznom balkonu. Opet zidovi, goli i samotni. Ni traga joj nigdje nema. Strah ga obuzme, osjećaj njemu tako stran zaprepasti ga, spoznaja njenog neimanja. Uspori disanje, nastojeći upregnuti svu svoju trezvenost. Slike mu se počeše slagati u neprekinutom nizu. Njeno drago lice, njen osmijeh kojim je obasjavala sve oko sebe,..., njene suze dok je odlazila, povrijeđena, ...
- Kakav si to čovjek, kakav si to čovjek...? Lice mu se iskrivi u podrugljiv osmijeh. Pogriješio je! On! Zna - greške je teže ispravljati, nego spriječiti, no sad nema izbora.

Dan ga neće zateći u krevetu. Njegova ekipa sa čuđenjem zuri u njegovo vedro lice, mladenački polet kojim odjednom odiše. Neće se zamarati gdje je nestao onaj mrgodni izraz, samo će poslu prionuti s veseljem.
Promatra ih kako daju sve od sebe, bez zadrške. Doista su to dobri ljudi. Najbolji. I njima nešto duguje. Danas je dobio dar govora i ne štedi pohvale na kraju smjene. Svi se smiju toj iznenadnoj promjeni i ispraćaju ga pljeskom. Danas neće otići zadnji, niti će otići u istom smjeru.
Nazvati je? Sve joj reći? Predomislio se. Ona zaslužuje puno više, mora vidjeti u njegovoj zjenici koliko je iskren.
Pred njenim će vratima zastati. Dok mu otvara, vitka i otmjena, sve je riječi zaboravio, samo se spustio na koljena naslanjajući glavu na njena bedra, prije nego ona uspije doći k sebi od šoka. Prsti će njeni na njegovu potiljku odagnati svaku sumnju u ljubav.
Nedostajala mu je ta njena životna sila.
Ni sad mu nije jasno kako je bez nje preživio, kako jedno biće samo svojim dahom može život drugog obojati najljepšim bojama, sve pretince uredno posložiti i objediniti u čarobnu cjelinu.
Sve je ona njemu, izvor radosti i spokoja, slutnja i stvarnost. Zidovi su njihovi prekriveni slikama i bojama, balkon pun cvijeća, mjesto gdje će mu slučajnim dodirom uznemiriti nešto u duhu, a onda se vragolasto nasmijati.
Duboko u duši sav joj se predao, a svoj je i bolji čovjek nego ikad. Zašto je šutio? I što je čekao?

Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.

Vaše priče :: Gore