Intuicija

Autor: Kal_El
Kategorija: Vaše priče
Objavljeno: 22-01-2010 u 22:24
Broj čitanja: 513
Broj aplauza: 39 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)

U njegovom odsustvu nemir je ne napušta. Nastoji u svakodnevici zanemariti tugu i suzbiti je u granice podnošljivosti. Kada joj se učini da je dosegla vrhunac iznenadi je novom silinom i prisiljava na stalni oprez. Možda će netko slučajno spomenuti njegovo ime, a ona će se zgrčiti pod nevidljivim udarcem i neće moći suzbiti drhtaj tijela. Otet će joj se bolni vrisak zatomljen u duši onoga trena kada je otišao nemoćno sliježući ramenima.
Jutros se izvukla iz postelje s jasnom namjerom da savlada još jedan dan. Pogledom obuhvaća vazu punu crvenih ruža i morade trepnuti da se uvjeri da prizor koji je zaustavi u pokretu jeste stvaran. Vrati se natrag do kreveta primirena čudnovatom silom. Osjeća prisustvo nečeg nevidljivog, snažno osjetilnog od čega se ježi. Ne usuđuje se pomaknuti.
Glasnu tišinu prekide zvuk otvaranja ulaznih vrata i dolazak prijateljice. Nestrpljivim pokretima ruke pokaza joj vazu s ružama koje su vidljivo treperile. Zgledaše se, obadvije osupnute i zatečene istim osjećajem da nisu same i ne samo zbog neobjašnjivog prisustva ruža, već zbog njihova djelovanja.
Na dnu vaze plivaju bijeli kristalići šećera. Stabljike pune, jedre, podrhtavaju, i njih dvije ogledavajući se po sobi tražeći razlog drhtajima. Nepomično i savršeno mirno je sve, sve osim ruža. Gledale su u njih u iščekivanju ni same ne znajući čega. Utom iz sredine rasutog buketa jedna se poče živo izdizati te nadvisi ostale, a po njoj se kapljica vode, protivno svim zakonima prirode, penjala put gore do latica niz koje se otkotrljala na pod, asocirajući na suze.
-Reci mi da nisam luda.
Pogledom traži odgovor na licu prijateljice, no tamo nema ničeg osim zaprepaštenja.
-Ako vidimo isto obadvije smo poludjele.
Impulzivno se počela spremati.
-Odlazim k njemu, moram ga vidjeti.
Šutnja bi jedini odgovor dok je jurila iz stana.
Puna nejasne tjeskobe vlastite svijesti, kroz prometnu gužvu, već je bila ispred njegova ulaza i za tren već pred njegovim vratima, zvoneći i lupajući šakama u isto vrijeme. Nitko nije otvarao, ali se otvoriše susjedna vrata. Susjed je čudno zurio u nju, a ona ga upita čekajući bez daha.
-Stradao je noćas i nije dobro. Bio sam tamo kad su ga dovezli, i vraćam se.
Ledeni znoj joj se slijevao niz leđa. Gledala je u nevjerici dok joj se užas uvlačio u dušu i tijelo. Jedva uspije prozborti:
-Moram ga vidjeti, moram.
-Pokušat ćemo.
Put do bolnice nemjerljivo dugo traje.
Njegove je oči gledaju širom otvorene, dozivaju, a ona šuti i vidi kapljice kako padaju sa latica ruža u sobi u kojoj ga je sanjala, noćima.
Osjećala je da je napuštaju posljednji atomi snage i čudom se održavala na nogama dok su joj oblačili bijelu kutu i uvodili u sobu, k njemu. I opet snaga koja joj ne dopusti da se baci po njemu koji je nepomično ležao u krevetu priključen na aparate koji su ga držali na životu. Spozna da smije plakati i zaplaka nezadrživo glasno jecajući.
Laknulo mu je kad je osjetio metak koji mu moćno razara tkivo krčeći sebi put do nekog mjesta u prsima gdje se zaustavio, zatim još jedan. Znao je da odlazi na put bez povratka. Večeras jednostavno nije imao sreće i to je tako. Ta pomutnja, neobična strka oko njegovog tijela, čemu to? Zašto? On to ne želi. Sav smisao u svom životu spoznao je i izgubio u istom trenu: kad je nju upoznao. Sve se pomaknulo u njemu, oživjela je svaka pora. Zaljubio se. Ali ništa nije bilo jednostavno, kao što ni on sam nije bio jednostavan. Nju je poistovijetio sa sobom, iako je ona bila u njemu i prije, samo se pritajila i čekala. Nije sumnjao da osjećaju isto. Ljubav je uvijek obostrana. Znao je to sa sigurnošću. Kako je nestala? Tražeći je živio je u agoniji. Hodao je i stalno se osvrtao. Osjećao je da ga slijedi, uvijek tu negdje-do, ispred, iza, ali tu. Nikada ga nije napuštala.
I sad kad odlazi, nijemo osjeća: ONA je tu.
Uzela je njegovu ruku i u nju stavila svoj vlažni obraz. Mirovala je puštajući da misli teku ka njemu.
-Oduvijek me napuštaš, kao da je to jedino što znaš, ali ništa nije onako kako se čini. Pokušavaš ubrzati vrijeme, odlaziš, prije mene i znam da ćeš me čekati. Doći ću. U tom vremenu koje dolazi, na nama neznanom mjestu spoznat ćemo sve jasno u sjedinjenju.
Ta njena silna razboritost mirnoćom mu je prekrila lice i konačno je razumio i njene misli i riječi davno izgovorene: „Kada govorim o radosti, o ekstazi u meni u tvom prisustvu, ne govorim o tijelu već o meditaciji“.
Bila mu je potpuno predana sada, prije i uvijek, zauvijek. Susret u ovom životu bio je tek nagovještaj.

Komentari

Upis komentara

Potpišite se kao:



Upišite riječ test ovdje
Ovaj kontrolni tekst je uveden da bi spriječili spam programe da automatski upisuju nepotrebne reklame.

Vaše priče :: Gore