Početak
Vaša poezijaPripada nam svjetlost
Pripada nam svjetlost
Autor: zalkopp
Kategorija: Vaša poezija
Objavljeno: 25-12-2009 u 15:18
Broj citanja: 327
Broj aplauza: 42 (aplaudirajte ako vam se svidja ovaj tekst)
Lijepo je, ljubavi moja, imati sudbinu,
ići radostan kroz mlake proljetnih kiša,
i lijepo je, ljubavi moja, rasti s lišćem,
pa na obroncima oblaka osjetiti suton.
Ali, dah tvoje kose na vrhu moga jezika,
i riječni galebi što s tvoga struka slijeću,
u vrelini glasa kojom zanosno golicaš,
jedina su duša posvećena mome tijelu.
Danima te živim u svojoj iskonskoj koži,
i noćima te naslanjam na požudne oči,
ljubavi, stalno te miješam sa željama,
u čekanju kružiš prazninom mojih ruku.
Pripada mi svjetlost u znoju tvoga čela,
i budan, spuštenih kapaka, zaista ćutim
kako te omatam jekom mirisnih zagrljaja,
a ti nastaješ u osmjehu toplih uzdaha.
Moje su misli, ljubavi moja, pune radosti,
moja je nutrina ispunjena toplom čežnjom,
moji prsti na putu prema vlažnim dodirima
moju strast uvijek iznova daruju tvojoj puti.
Zamisli nježnu prisutnost mojih poljubaca
i njihovu netaknutu tišinu u pogledu neba,
zamisli sav taj božanski okus čednog voća
dok ti šutnjom nanosim rastopljenu slast.
Utočište usred mašte i svježa čulnost ti si,
i volim drhtanje u izobilju crvenih usana,
i kad se ženskom gipkošću po meni raspeš,
volim te crtati po svojim žednim zjenicama.
Ali, moram raskrčiti izmaglicu naše postelje,
jauk prosinca među bedrima postoji,
nagost vrišti, i sve me iznutra u tebe zove,
jer osjećam, ispod mene si sasvim gola.
Danima te imam, vrlinama stalno kušam,
i noćima te sanjam, u svanuće zastenjem
i stopim se u stisku tvojih budnih ruku,
na tvome prividnom i bijelom licu njišem.
Pripada nam svjetlost zlatnih suncokreta,
i mir jorgovana gdje stječemo život udvoje,
pripada nam modrina razigranih vjetrova,
i žudnja, ljubavnica tijela, nam pripada.
Naše su misli znamenje na barjaku dodira,
naša je nutrina okvir svih godišnjih doba,
naši prsti isprepleteni srebrnim mijenama
našu strast pretaču u boje sna i pjesmu jave.
Zamisli, penjemo se u visinu noćnih vatri,
snažni i sretni, iznad smo nečujnog mraka,
zamisli, ti i ja svuda, bezbrižni ljubavnici,
nijemi bez jecanja, tijelima zaokupljeni.
Utočište nam je milovanje, sjecište disanja,
a pejzaž su prozirni predjeli naših grudi,
i ne postoji razdijeljenost, potreba je stalna,
u bezglasnoj bistroći što struji među nama.
Lijepo je, ljubavi moja, biti u tvom vremenu,
ležati pod mlazom tvojih raskošnih pokreta,
lijepo je, ljubavi moja, izaći na proplanke
po kojima kišiš, a kapi me u tebe nose.
Zal Kopp
- Verzija za štampanje
- Pošaljite putem E-maila
- Upišite komentar
- Sacuvajte u favorite (za clanove)
Komentari
Trenutno nema upisanih komentara.